|
Odlomci iz knjige:
|
NEDOVRŠENO ISTRAŽIVANJE…...Profesor Pinck je priređivačima poslao neobrađeni materijal za jedno nedovršeno istraživanje: Na Balkanskom poluostrvu ordiniraju zanimljive megapopulacije, neobične i zbog „uklapanja" u ova istraživanja i zbog nevjerovatne različitosti u pristupu seksualnoj problematici, što svakoj zajednici daje specifičnu samosvojnost sa originalnim podosobenostima. Jedna od tih megadržava jeste Makedonija, tiha zajednica, čije granice ocrtavaju profil tužne devojke sa dve pritajene suze koje nikako da skliznu niz lice. I te su suze simbol makedonske Ljubavi, razumljiv ako se ima u vidu da se na tim prostorima polni čin ritualno obavlja na suvim grančicama, najčešće na suvoj drenovini. Često se, za toplih noći, iznad te isušene zemlje, razliva škripa od trenja suvih grana i cviljenje zaljubljenih, sa kraljevskim svršetkom oblikovanim u najmanje dve kapi isceđene iz podmetnute drenovine. Legenda kaže, a i neki verodostojniji dokumenti, da je Pervud, kralj plemena Rinhina, još sredinom VII stoljeća, postavio načela strasne razmene. Na jednoj kamenoj ploči u blizini Strume uklesan je njegov zapis: „Naslednik moj mora biti kao ja, a kraljevstvo moje postaće njegovo ako osvoji kraljevstvo suve drenovine. Iscediti mora on iz nje dve kapi rose: jednu kao simbol muževnosti, drugu kao znak vladarskog umeća." I kod cara Samuila, na ulasku u drugi milenijum, nalazimo nešto slično. On je, uveren u istinitost predviđanja smaka sveta, naredio da se „svi blagorodni Makedonci i sve blagorodne Makedonke imaju fircati dok svo makedonsko granje ne proplače pred nastupajućim ništavilom." Zli jezici tvrde da je, kao posledica njegovog ljubavno-tragičnog zanosa da iscedi „sve suze suvotne ljubavi", caru Samuilu srce oslabilo, te je neku godinu posle presudne 1000-te umro od infarkta. Kasnije su se neki kraljevići dokazivali cedeći kapi rose iz svega i svačega, čak i iz kamena. I danas, vrhunac makedonske ljubavi predstavlja obeleno platno, belilo suve kore iz koje se razliva melanholična melodija kao himna apsolutne posebnosti… Sasma drugačiji odnos srećemo u Sloveniji, megadržavi koja liči na prehlađeno mače sa uzdignutim repom. Upravo ta prehlada predstavlja njihov specifikum, jer oni svoju triglavski jaku strast razmenjuju samo u danima epidemije grip? i kijavice. Tada se povlače u tople sobe, zavlače ispod čistih plahti, trgnu kuvani šnaps, pa krenu u razmenu bakterioznih lučevina. Povremeno kijanje i kašljanje, kao tupi gong, ubrzava ritam griporoznog ukucavanja, dovodeći ga, na kraju, do skoro smrtne temperaturnosti. U tim trenucima Slovenci postaju skladno oblikovani "suptropski ledenjaci" (izraz još iz vremena Velike Karantanije). Jernej iz Loke, šesnaestovekovni majstor, naslikao je jednu fresku u prezbeteriju crkve Sv. Jovana Krstitelja pored Škofje Loke, koja prikazuje dvoje mladih iz čijih gripom uzavrelih glava, poput vatrene lave, izlazi istorodna božja strast sa vanživotnom temperaturom. U danima opšte epidemije – nekada i veštački izazvane – svi Slovenci od 15 do 95 godina, u ljubavnoj zanesenosti, luče lučevinu, smešu svih tečnosti koje jedan slovenački organizam može stvoriti; i ne postoji na svetu takva harmonija u baletskom vlažnom širenju i skupljanju nosnica, ušiju, usana… Kada se sve završi, valjda zbog te kataklizmičke vatrenosti, Slovenci u tuđinskim očima deluju hladno, nezainteresovano, samoljubivo, a ustvari, u njima tada pleše setno iščekivanje nove prehlade, novog oživotvorenja protestantske ilustracije iz Biblije (prevod Jurija Dalmatinca), koja prikazuje Isusa i Magdalenu kako se, srećno prehlađeni, strasno grle dok oko njih lelujaju neiskorišćene marame i maramice… Još planinskija od Slovenije jeste megadržava Crna Gora, koja, posmatrana sa jugozapada, liči na starogrčku skulpturu bez glave i udova. Poznata je po junaštvu i slobodnoj istoriji, ali i po gustim obrvama i brkovima, koji izazivaju strahopoštovanje i kod neprijatelja i kod prijatelja. Takav je izgled, u najvećoj mjeri, doprinio vječnoj slobodi, a uslovljen je crnogorskom filozofijom, čiji su osnovni postulati upravo u obrvama, brkovima i nosnim dlačicama. U pronađenim ruševinama Duklje, grada u kojem su živjeli Dokleati, daleki preci Crnogoraca, primjećuje se samo jedna vrsta ukrasnih ornamenata: brkovi i obrve, koji, kao iz konteksta – lica – istrgnuti, lebde bez oslonca, šireći svuda oko sebe strasni polni dah i veseli erotski duh. Doclea Anonim caru Justinijanu I (VI v.) šalje pergament sa preciznim opisom ljubavnog čina kod Dokleata, sistema koji se zadržao sve do danas: „Ah, care, kako je to čudno! ON trzaj lijevom obrvom gore, ONA trzaj desnom obrvom dolje; ON desni brk u stranu, ONA jezik na desnu nadusnicu, - a onda ih prekrije pomrčina." I zaista, pomrčina je zavjesa, duhovni paravan iza kojeg se, bez uzdaha, odvija tajna ovidijevska metamorfoza u nešto svojstveno samo Crnogorcima, i drugima nedokučivo. Samo naslućujemo, na osnovu Plinijevog izvještaja i Njegoševe poetske metafizike, da se iza zida bez druge strane, u pomrčini, muškarac i žena pretvaraju u katoblepu, divlju zvijer, uvijek prignutu pri tlu, koja bi, da nije u tom stanju, izazvala uništenje ljudskog roda, jer svi koji joj u oci pogledaju ostanu na mjestu mrtvi. A kada se sve završi, i kada se podigne pomrčina, zapaža se ONA na zelenoj ledini kako sjedi i sitnim krojačkim pokretima miče dlačice sa jezika. Tada nastupa obogotvorena morska tišina i neka čudna opuštena napučenost … Hrvatska je megadržava u obliku raširenih dječijih nogica sa iščašenim desnim koljencetom. Kod njih je polno opštenje upleteno u meditativne lavirinte dubokih promišljanja i uljudbenog uzdizanja. Tijelo, po njima, jeste bitno, ali mora biti u službi uma, koji, kantovski, jeste aktivnost, i mentalna i psihička i tjelesna, dok seks nije slika, nije predstava, a ni obrazina, već nešto što legalno bubri i nadima se, do besmrtnosti, još od vremena kneza Vojnomira. Pripadnici tog naroda ne liježu u krevete, oni prosto lebde iznad njih, kao nježnik i nježnica, težeči čistome umu i još čistijem snošaju. Njen umilni dah tada porađa: "Moja Kantri, moj čulni svjetonazore!", a njegova pretopla privrženost odgovara: "Kantice moja, stjecište moje za sve moje!" I onda se, opet kantovski, stvara nešto lijepo, nešto kao "svrhovitost bez svrhe" i opskurnih značenja. A ljepota, kao milodar, prekriva dva zadovoljena oblaka, utopljava ih u čulni prostor i zaustavlja čulno vrijeme, sve dok čitav teritorij hrvatski ne pomiluje "tečni božiji dah" (H. Lucić). U skladu sa svime tim, hrvatsko pučanstvo nije sklono neljudskim postupcima, a poglavito ne promjeni partnera. Sav taj "skoro samarićanski stid do neba uljudbisan" (M. Marulić) uklesan je, kao državni grb, u kamenim pozama mladića i djevojke na zapadnom portalu trogirske katedrale, ali i pobjednički ukomponovan u operi Ljubav i zloba Vatroslava Lisinskog, "himni-epu, uglazbljenoj hrvatskoj povijesti i uljudbi kroz seksualnost, na način jedro skroman i sijamski blizak kantovski nedeformisanom humanizmu, čvrsto duhovnoj čulnosti i talentiranoj osobenosti" (M. Krleža)… Omegadržavljena je i Srbija, prostor koji liči na novorođeno kuče zaustavljeno u veselom skoku, jednom od odlika snošajnog života tog mirnog i Bogu sklonog naroda. Svoju blagoljubivost iskazuju i tokom polnoga opštenja kada se, kao da žele i samoga Tvorca još više oplemeniti, par uvlači u jednu mantiju, crnu kao ponoćna smrt, i sa federima na nogama počne skakati u želji da se za vekvekova odvoji od zemlje, Majke svoje. Iz mantije viruckaju samo zaljubljene okice, skromne sveće, čuvari otajstva najarcanih. Knez Vlastimir je, pre jedanaest vekova svome sinu Mutimiru zaveštao reči: „Skači, Mutimire! Podigni se, nasledniče moj, hrišćanine budući, zajedno sa Resicom, ženom svojom, sve do neba u jednoj plahti tamnoj! I više od neba se uzvisite, deco moja, jer vas tamo čeka sve naše u srcu Svetoga Trojstva milostivoga!" I Mutimir i Resica preneše tu filozofiju strasti-molitve sve do naših dana, do poslednjeg čoveka. Na jednoj ikoni sa horskog ikonostasa Saborne crkve u Sremskim Karlovcima Teodor Dimitrijević Kračun uslikao je dva ljupka para u istovetnoj pozi: jedan par, sa mantijom podignutom do pupaka i sa federima koji slatko drhte, oznojene glatke kože, završava svoju molitvu; drugi par, sa mantijom spuštenom do pupaka, ima od prestojećeg uzbuđenja naježene kože spremne za let i više od neba. Danas, sa te pitome i plodne zemlje, nekud među oblake, odleću svakodnevno crne šatre strasno razapete, noseći sa sobom najiskrenije molitve nalik na crevaste noževe, koji izihastički pune svoje kanije vrelim Dunavom. „Plač je to i smeh Svetoga Duha", piše grof Đorđe Branković u Slavenoserpskoj hronici. „Opisati je teško to belilo ispod crnila, izreći je nemoguće slast u služenju Tvorcu našemu i uzdahe blagougodne za sve nas." I tako, iznad ravnica i nežnih srpskih brda danonoćno odležu strasnoblagi uzdasi nit žive nit mrtve molitvene vojske. U toj je zemlji, kao nigde drugo, materijalizovan Božji san: od bezgrešnoga greha stvoren je jedan narod koji jeste jedno telo, golo, do smrti poželjno… Na kraju dopisa profesor Pinck iznosi zapažanje da „skupna mapa opisanih osobenosti liči na nabrekli kolt sa krvavo-smeđom rupom u sredini umjesto bubnja", pa jetko okončava priču: „Ustvari, sve to, ne liči ninašta, sem ako ne zamislimo da se ispod te skupne mantije stvara hladna pomrčina koja izaziva kontemplativnu prehladu liječenu dimom iz suvodrenovinske vatre, koja lagano i sigurno zahvata sve, i Kanta, i mantiju, i ovo istraživanje… Od svega, na kraju, ne ostaje ništa, baš ništa, kao ni od ove knjige, niti od istraživačâ. Sve to, zajedno, i ne postoji, niti je postojalo, niti će ga ikada biti. Istraživanje je u skladu sa objektom, i to je jedino jasno. Ostalo je skupljeno u rijetkim atmosferskim česticama koje somnabulno lebde iznad naših glava. Zato savjetujem odbacivanje, u zaborav, uz gnušanje i neprimjetan crveno-crni smiješak…" |
