Dvoumljenje

Opori, slankasti ukus znoja i kiše, začinjen lepljivom smešom nezadovoljstava, otupljuje mu i ukus cigarete koja mu dogoreva na usnama. Stajao je, izgubljen u sećanju i slutnjama, netremice zagledajući lica nestalnih oblika. Premišljao se da li da uradi ono što je naumio, ili ne.

Trenutna misao, nalik viziji, i nehotičan korak došli su kao nešto neumitno.

Nisu mu više bili potrebni razlozi i opravdanja: neminovnost je, kao dokaz i odluka, prethodila i potirala sve ostalo.